U tom smislu, egzistencijalizam je optimizam, nauka akcije, i samo iz zle namjere mogu nas kršćani nazivati očajnicima, pomiješavši svoj vlastiti očaj s našim.

Egzistencijalizam nije toliko neki ateizam u tom smislu da bi se iscrpio u dokazivanju da bog ne egzistira. Prije on izjavljuje: čak kad bi bog egzistirao, to ne bi ništa promijenilo; to je naše gledište. Ne da bismo vjerovali da bog egzistira, nego mislimo da problem nije problem njegove egzistencije; potrebno je da čovjek opet sam sebe nađe i da se uvjeri da ga ništa ne može od njega samoga spasti; bio to i neki valjani dokaz božje egzistencije.

Nakon ovih nekoliko refleksija, vidi se da ništa nije nepravednije od zamjerki koje nam čine. Egzistencijalizam nije ništa drugo nego napor da se izvuku sve konsekvencije jednog koherentnog ateističkog stajališta. Ono nikako ne pokušava da čovjeka baci u očaj. No, ako se, poput kršćana, svaki stav nevjerovanja naziva očajem, ono polazi od izvornog očaja.

Humanizam, jer podsjećamo čovjeka da ne opstoji drugi zakonodavac do on sam, i da će on u napuštenosti odlučiti o sebi samom; i jer pokazujemo da se čovjek neće, baš kao nešto ljudsko realizirati, obraćajući se samom sebi, nego svagda tražeći izvan sebe neki cilj: takovo i takovo oslobođenje, takovu i takovu posebnu realizaciju.

Nema drugog svemira do ljudskog svemira, svemira ljudske subjektivnosti. Ova veza transcendencije, kao konstitutivne za čovjeka — ne u smislu u kojem je bog transcendentan, već u smislu prekoračivanja — i subjektivnosti, u smislu da čovjek nije zatvoren u sebe samog nego da je svagda prisutan u nekom ljudskom svemiru — to je ono što nazivamo egzistencijalistički humanizam.

Ali postoji jedan drugi smisao humanizma, koji u osnovi znači ovo: čovjek je stalno izvan sebe samog; projektirajući se i gubeći se izvan sebe, čini on da čovjek egzistira, i, s druge strane, slijedeći transcendentne ciljeve, može on da egzistira; čovjek kao taj prijelaz i zna predmete samo po tom prijelazu. Čovjek, kao to prekoračivanje i kao onaj koji zna predmete samo s obzirom na to prekoračivanje, jest u srcu, u središtu tog prekoračivanja.

I mi nismo dužni vjerovati da opstoji neko čovječanstvo kojem bismo mogli ukazivati kult na način Augustea Comtea. Kult čovječanstva završava u Comteovom, u sebi zatvorenom humanizmu, i, valja reći, u fašizmu. To je humanizam koji nećemo.

(Auguste Comte)