Egzistencijalist ne vjeruje u moć strasti. On neće nikada misliti da je neka lijepa strast pustošeća bujica koja čovjeka usudno vodi stanovitim činima i koja je, prema tome isprika. On misli da je čovjek odgovoran za svoju strast. Egzistencijalist neće više misliti ni da čovjek može na zemlji naći pomoć u nekom danom znaku koji će ga orijentirati; jer on misli da čovjek sam dešifrira znak kako mu se sviđa. On, dakle, misli da je čovjek lišen svakog oslonca i svake pomoći, osuđen u svakom trenutku da iznalazi čovjeka.